Ne podnosim licemjerstvo iz prvih redova
Jedan od najèuvenijih glumaca iz bivše Jugoslavije, autor jedne od najpoznatijih monodrama na Balkanu, umjetnik èiji svaki javni istup izaziva reakcije - od potpunog oduševljenja do krajnjeg omalovažavanja, nakon bezbroj godina ponovo je igrao u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Ni to, meðutim, nije moglo proæi bez njegovog izjašnjavanja o svemu što ga okružuje: prije svake izvedbe Nathana mudrog Josip Pejakoviæ je u insceniranom telefonskom razgovoru odbijao molbe za intervjue, istièuæi kako ga ne zanimaju ni upravnici ni spletke oko njih. U intervjuu Danima, pak, Josip Pejakoviæ govori o Narodnom pozorišu, polemizira s Dinom Mustafiæem, Akademiju scenskih umjetnosti optužuje za niz vaspitnih i estetskih propusta, Emiru Kusturici priznaje i dar i nebošnjaštvo, te akcentira kako ravnogorcima ne vjeruje i zato ne ide u Beograd
--------------------------------------------------------------------------------
DANI: Gospodine Pejakoviæu, dugo Vas nije bilo na sceni Narodnog pozorišta, sve do Nathana mudrog. Zašto ste izabrali tu predstavu i otkud to, uvjetno reèeno, aktiviranje baš u trenutku kada pozorište proživljava jednu od svojih najveæih kriza?
PEJAKOVIÆ: Ovdje je zavladala svijest da æe Josip Pejakoviæ sve odbiti. Takvo razmišljanje o meni je u ovom pozorištu prisutno dvadeset godina jer sam ja, istina, i tada znao odbiti mnogo znaèajnije reditelje od ovih što su dolazili u ratno i poratno vrijeme. Uvijek sam radio samo ono što sam ja mislio da treba da radim, a ne što misli reditelj i kuæa. Sigurno je da bih ja i sada odbio svaki zadatak u repertoaru kakav je bio ovih godina. Jer to je ispod mog ljudskog i profesionalnog dostojanstva. Ja nisam bio najbolji glumac u BiH, ja sam bio jedan od najboljih glumaca u Jugoslaviji, a oni su mene sveli na nivo jednog amatera iz Travnika i tako su se prema meni ponašali. S druge strane, meni sem jednog statiranja u Vojceku, predstavi u kojoj sam igrao glavnu ulogu kada je ona bila na evropskom nivou, ništa nije ni nuðeno. Sve do Nathana mudrog i uloge u predstavi koja se priprema - Srce mi je ostalo u Zvorniku. No, kako u èetvrtom mjesecu idem u Ameriku, nisam mogao dovesti teatar u situaciju da se odigra premijera a da reprize ne bude dva mjeseca. Na kraju, nije me bilo i zato što je naš teatar devastiran iznutra - doveden je u pitanje lošom politikom koja je voðena ne u ratu, nego u poslijeratnom dobu. Ljudi su se jednostavno pohasili, mislili su - pobijedit æe opcija koja je pobijedila u zapadnom Mostaru i u RS-u, pa æe oni biti glavni akteri igre, zaboravivši da sam ja bio jedan od faktora iz prošlosti koga oni ne mogu zaobiæi.
DANI: Možemo li to tumaèiti i kao ocjenu da je sarajevsko Narodno pozorište jednonacionalno?
PEJAKOVIÆ: Ono jeste jednonacionalno! U svojoj produkciji ono je išlo ka toj opciji, poèev od vazenja reisul-uleme Ceriæa sa scene i njegovog govora o nekakve tri kanafe, pa nadalje. Svi vjerski dostojanstvenici su se tu okušali i pokušali govoriti o neèemu što i sam repertoar govori i što ne treba dalje razglabati. Ja ne mogu pristati na takve podjele, niti sam htio nametnuti neku hrvatsku varijantu, mada sam bio vrlo blizu da to uradim kao odgovor.
DANI: Šta ste htjeli uraditi?
PEJAKOVIÆ: Osnovati Hrvatsko narodno kazalište ovdje u Sarajevu, pa bi vidjeli koja je to sve skupa glupost. Licemjerje koje je politika prosipala kroz navodnu probosansku varijantu koju obilježavaju povici "Tekbir - Allahu ekber!", ja nisam mogao svariti. Ja nemam ništa protiv muslimansko-bošnjaèkog naroda! Naprotiv, ja sam odrastao u mahali, ali imam protiv onoga što se pod svim tim pokušalo proturiti i na sceni Narodnog pozorišta. To što je tu pjevao Ivica Šariæ nema nikakve veze sa stvarnošæu. On i ostale kolege su samo male ikebane neèega što je sticajem okolnosti došlo, i to nijedan Musliman-Bošnjak kojeg ja poznajem neæe negirati, kao što æe biti svjestan èinjenice da Josipa Pejakoviæa, koji je èuvao tokom rata ovaj teatar, niko nije zvao da tu nešto eventualno produži, nego je došao Tahir Nikšiæ. Nije mi trebala kvalifikacija kad sam èuvao ovo pozorište kad niko nije i kad je ovdje pet ljudi ranjeno.
DANI: Zašto se niste nikada kandidirali za direktora Narodnog pozorišta?
PEJAKOVIÆ: Nemam potrebu. Ja sam glumac Narodnog pozorišta, i ako mi se ponudi neka krasna uloga, ja æu je prihvatiti. A da budem upravnik pozorišta, da se lomatam sa menstruacijama balerina i problemima u Operi i Drami, da potrošim svoje kreativno vrijeme za neke opšte stvari, to me ne zanima. Takoðer, nemam kvalifikaciju da budem upravnik pozorišta jer smatram da upravnik u ovom trenutku mora govoriti najmanje dva strana jezika i mora biti menadžer sa izgraðenim modernim pristupom: koliko para - toliko muzike. Ne mogu biti menadžer ako èekam lovu koju æe mi Esma Hadžagiæ ili Gradimir Gojer tutnuti da lijepo potrošim. Niko se još nije pozabavio èinjenicom da ova sala ima 500 sjedišta, da je karta u prosjeku 10 maraka i da je to 5.000 maraka prihoda po predstavi. No, kad se tako gleda, onda nema izlaska predstave ako je nekvalitetna. Sa rediteljem se potpiše da æe dobiti honorar od 20.000 samo ako napravi dobru predstavu, a ako ne napravi dobru, neæe dobiti ni 2.000. Takvi se ugovori potpisuju u Münchenu ili Parizu, i ako hoæemo biti kao oni, onda se tako moramo i ponašati, a ne kao do sada. Kadrovska politika je sada takva da samo guramo ljude iz projekta u projekat, štanca se repertoar bez nekog kontinuiteta… Ni ministar kulture nema pravo narediti Narodnom pozorištu da nekom salu da džabe, a ovdje su se dešavali izbori biznismena godine, ženske ovoga, muškarca onoga, vojne smotre, šta sve ne. Uostalom, zašto je i Clinton bio u Narodnom pozorištu? Jeste li ga igdje vidjeli u pozorištu? Jednostavno je nepojmljivo da se neko iz politike pojavi u, recimo, Kraljevskom teatru u Stockholmu. A ovo je kraljevski teatar. Bar tako sam ga ja doživljavao svih ovih trideset godina. Zbog ono malo crkavice što nam daju kao pašèadima, mnogi na razne naèine skrnave pozorište. Je l' svjestan neki vjerski dostojanstvenik da je na tom mjestu gdje je on sjedio noæ prije igrala gola žena obasjana crvenim svjetlom i da je to bio "kupleraj"? Ne, oni svi hoæe da se popnu na scenu, jer sve je to više nego pozicija u džamiji i crkvi.
DANI: Oèito je da Vas sudbina Narodnog pozorišta itekako pogaða. No, èemu onda improvizacija prije poèetka svake izvedbe Nathana mudrog, kroz koju kao da ste poruèivali da sve što se trenutno dešava zapravo nije u sferi Vaših interesovanja?
PEJAKOVIÆ: To je bio vid moje odbrane. Ovdje je nekada radio jedan upravnik, Vlajko Ubaviæ, koji je bio èarobnjak. To je onaj upravnik koji je visio na svakoj probi i bio na svim predstavama. Tada je kultno mjesto u sali bila ta loža. Poslije njega, upravnici koji su dolazili sve su manje bili u toj loži, a sve više su boravili u FK "Sarajevo" igrajuæi karte ili na nekim tezgama u drugim pozorištima, na funkcijama u nekim strankama ili fakultetima, obnašajuæi zapravo po deset funkcija u isto vrijeme. Ovde su upravnici pozorišta ljudi koji su i profesori na tri univerziteta, èlanovi tri upravna odbora, direktori u nekim drugim institucijama, i to ih mjesto èeka kad se sve završi. Studenti dolaze polagati ispite u Narodnom pozorištu: odjednom vidiš dolazi neka grupa zato što profesor tu sjedi. Tako ne ide: ili æeš biti upravnik pozorišta i provesti èetiri godine mandata na toj èasnoj funkciji, koja je sigurno znaèajnija od funkcije ministra kulture Federacije (uostalom, ovo æe biti država tek kada Uroš Kravljaèa bude važniji od ministra kulture kantona i kada se društvo bude ophodilo prema tom glumcu i materijalno i moralno bolje nego prema ministru kulture) ili nemoj biti. Nama treba neoptereæen mlad èovjek koji mora znati tehnologiju modernog pristupa svijetu, jer se 90 posto problema Narodnog pozorišta ne rješava u ministarstvu kojim sada rukovodi Gradimir Gojer, nego internetom. Sarajevo još uvijek ima strašan rejting u svijetu, i ako svako jutro elektronskom poštom uputiš apele za pomoæ u sve pozorišne asocijacije u svijetu, neko æe se javiti. Tvrtko Kulenoviæ ili Izudin Bajroviæ to ne mogu uraditi jer ne znaju uæi u internet.
DANI: Da li bi Vama smetalo da taj mladi, neoptereæeni menadžer bude neko ko nije rat proveo u BiH?
PEJAKOVIÆ: Ne, naprotiv, ja sam èovjek koji jako insistira na tome da svi ljudi koji su vrijedili u Sarajevu imaju pravo da se vrate, samo trebaju platiti ulaznicu.
DANI: Kolika je cijena te ulaznice?
PEJAKOVIÆ: Da ne dovode u pitanje moj izbor. Mnogi žele svoje odsustvo opravdati negirajuæi ono što sam ja bio. Uporno misle da sam ja nešto kapitalizirao time što sam bio ovdje. Naprotiv! Jeste li vi uopšte svjesni èinjenice da sjedite u ovoj zgradi zahvaljujuæi Josipu Pejakoviæu?! Ove zgrade ne bi bilo bez ljudi koje sam ja organizirao, i ne samo ovdje veæ i u muzeju i u galerijama, a sad doðe neki kreten koji nije bio tu i sve dovodi u pitanje. Kao što je radio i Muhamed Karamehmedoviæ kada je postavljen za upravnika. Nemam nikakve samilosti zato što je on bolestan; užasnut sam bio èinjenicom da je on prvo tim ljudima koji su èuvali zgradu tri godine zabranio ulaz. Mogao je jer je on tad bio sila nebeska u SDA i davao pare za Narodno pozorište. Mi smo ovdje jednom bili na zelenoj grani kada nas je finansirala SDA. Kad smo god dobili paru u devizama, znao sam odakle su te pare i da ih je SDA dala. Nema tu nikakve ljutnje, jer je to tako. Problem je samo što njihove namjere nisu bile dobre.
DANI: Šta mislite o sadašnjem rukovodstvu Narodnog pozorišta s obzirom na sve što se dogaðalo u posljednje vrijeme?
PEJAKOVIÆ: Svi koji su u ovom vremenu postavljali pitanje legitimiteta Tvrtka Kulenoviæa, ne vole pozorište. Kulenoviæ je dijete ovoga teatra, on je èovjek koji je prije dvadeset godina bio dramaturg u ovom pozorištu, profesor univerziteta, bivši predsjednik PEN-a… On je samo postavljen u nesretno vrijeme. Pitanje je ko je vodio politiku svih ovih godina u Narodnom pozorištu, i koja se na kraju razbila kao trula dinja o kamen. Ne krivim ja ni te ljude, ali krivim one koji su pokušali participirati u nevolji Narodnog pozorišta i diæi veliku frku zbog svojih liènih interesa. Ja tu nemam nikakvih liènih interesa, ali moram reæi mlaðahnom Dini Mustafiæu da je ono što je on izgovorio u svom televizijskom gostovanju rekavši kako je danas stanje u pozorištu grozno, ali je ipak bolje nego što je bilo prije rata, stupidarija kakvu ne smije sebi dozvoliti ni najveæi neprijatelj pozorišta u ovom gradu. On uz neku lovu iz samo njemu znanog izvora dovodi raznorazne grupe iz svijeta i pravi taj famozni MESS - protiv kojeg ja nemam ništa, dapaèe - ne plaæajuæi ovdje ništa, umjesto da plaæa dvoranu, kao što je red. To sve ide preko naših leða. Onda se na to natovari i Ibrahim Spahiæ sa Sarajevskom zimom i uzme nam dvadeset dana u najkurentnije vrijeme a ništa ne plati. To nema nigdje. Da oni ovdje naðu sponzore i plate lijepo 5.000 po veèeri, pa puta 10 to je 50.000 maraka. Onda mi neæemo od ministarstva tražiti za vlastitu produkciju, nego æemo imati iz vlastitog prihoda.
DANI: Zašto se, opæenito, meðu starijim glumcima sa negativnim nabojem govori o mladim teatarskim radnicima, posebno o Akademiji scenskih umjetnosti?
PEJAKOVIÆ: Zato što je Akademija izmišljena da govori i piše loše o nama. Zamislite da vi sada napišete da sam ja diletant, koja æe to smijurija biti u Beogradu ili Zagrebu?! Nažalost, mnoštvo novinara je produžena ruka Akademije jer tamo se mogu raditi sve druge stvari sem imati izgraðen odnos prema pravim vrijednostima. U pozorište se ne ulazi na naèin na koji ulaze studenti ASU. U pozorištu se mora nastatirati, a ne odgaðati predstave na prvoj godini studija. Oni su se nadmetali ko æe me omalovažiti kroz Oj, živote, iako je to monodrama zbog koje su mi Rade Šerbedžija i masa istaknutih umjetnika odali priznanje rekavši da to nikada niko na jugoslavenskom planu nije dosegao. A na Akademiji su od pola moje monodrame, naravno sa sarkazmom i nipodaštavanjem, pravili poene za svoju predstavu.
DANI: Ovim dolazimo do neèega zanimljivog: da li je stvarno moguæe skupiti pet glumaca a da meðu njima nema dvadeset sedam razlièitih interesa? Je li moguæe spojiti Akademiju i iskustvo o kojem Vi govorite i pomoæi da se bosanski teatar konaèno probudi?
PEJAKOVIÆ: Oni to ne žele sa mnom. Zajedno smo radili Generalijum i ja sam jednom prilikom prekinuo probu i rekao: budete li to radili sutra, niste u predstavi. Ja kao starac treba da trèim, da svaki dan vježbam, a oni sve znaju!? Onda poslije Nathana mudrog još napišu da ja dobacujem do treæeg reda - iako je moja odlika ta da dobacujem do hiljaditog, i to su mi priznali mnogi kritièari - pošto sam njihovom profesoru scenskog govora rekao da ih mora malo artikulirati, jer se taj govor ne razumije ni na sceni. Ja sam iskren i ja ljudima sve govorim iz dobre namjere. Generalno, ja prema Akademiji nemam nikakav animozitet, stanje je takvo kakvo jeste, ali je èinjenica da se sa te Akademije još uvijek nije pojavio ni jedan novi Miralem Zupèeviæ, ili Vesna Mašiæ, odnosno Dragan Jovièiæ ili Nada Ðurevska. I neæe ih biti sve dok se od dvadeset i pet prijavljenih na Akademiju primi dvadeset.
DANI: Kada govorimo o ASU, pozorištu ili politici, uvijek se javlja jedna simptomatièna stvar - nema novih ljudi velikog kalibra, zašto?
PEJAKOVIÆ: Problem je u rasturenoj èestici Bosne koja je egzistirala na razlikama. To je dovedeno u pitanje. Bosna je više ovisila o Beogradu i Zagrebu, o ta dva zla, ja ih drugaèije ne mogu definirati, zla koja su veæa od droge. Danas kad upalim TV, ne vidim ništa osim ovih tresiguza iz Hrvatske. Sad kad se otvori prema Srbiji, nema šanse da se iko pojavi u tom širem kontekstu zabavljanja i pjevanja. Ja u tome vidim fundament pogrešnosti. U neoslanjanju na ono što imamo ovdje. Ja ne mislim da æe za Akademiju scenskih umjetnosti biti rješenje ako ja sada tamo preuzmem klasu, ja nemam za to smisla, a nemam ni strpljenja. Ja bih možda previše ljude ignorirao jer su moji standardi puno veæi nego ovih koji to tamo rade, ali mogu im dati podršku jednom u sedmici. Bojim se da æu nestati i ponijeti sa sobom jedno ogromno iskustvo scene sa bosanskim nabojem, a nikada se niko nije pitao koji su moji aršini, parametri i kako ja dolazim do rezultata u svojim ulogama. To njih ne zanima. To je koješta.
DANI: U posljednje su vrijeme èesti Vaši istupi u kojima za dubinu bosanskog ponora optužujete i meðunarodnu zajednicu. Kako Vi vidite njihovu ulogu ovdje?
"Emir je rekao da je Slobodan Miloševiæ najrelevantnija liènost poslije Tita na ovim prostorima i neka se naðe i jedan znalac koji æe dokazati suprotno"
PEJAKOVIÆ: Veliki znalac i moj prijatelj Zoran Pajiæ, ekspert iz meðunarodnog prava i jedan od kreatora provedbe Dejtonskog mirovnog sporazuma, rekao je: "Meðunarodna zajednica je zamajac koji se teško pokrene, ali kad se pokrene, on se ne može zaustaviti. Ima svoju sporost, ali se okreæe kao što se okreæe i zemaljska kugla." Tragedija je što bismo mi željeli da se okreæe puno brže, a ne može zato što je ovdje sve bilo dovedeno u pitanje. BiH nije Hrvatska i Srbija, Bosna nije ni plemenska zajednica odbjeglih plemena, nego cijelina koja je egzistirala, društvo, istina siromašno i zaostalo. Stranci su došli sa spoznajom da se ovdje biju Srbi, Hrvati i Muslimani, a ovdje se oni nikada nisu tukli. Ovdje su se borile tri razlièite oligarhije u kup sistemu: Armija protiv Vojske RS i na kraju i Armija protiv HVO-a i HVO protiv Vojske RS. E, nemojte mene u to uvlaèiti, ja u tome nisam participirao mada sam sto puta rekao da je to bio moj rat. Ja sam ovdje nagrðen, omalovažen, rasturen, popaljen i uništen, a da se sve to ponovo desi, ja sigurno ne bih bio ovdje, otišao bih u neku zemlju gdje bih imao toplu vodu i gdje bih svoju djecu jednom sedmièno opominjao da smo mi roðeni u Sarajevu, a sedam dana bi oni na to potpuno zaboravili. Mi moramo znati da danas 100.000 mladih ljudi želi da ide iz RS-a, odavde 130.000. Obrazovani i vaspitani ljudi ne mogu više podnijeti taj ogromni pritisak onih koji nam stalno govore da æe nam iduæe godine biti gore, al' za naše dobro. Apsurd je zapravo to što Petritsch tek poslije pet godina smijeni Bièakèiæa i kaže da je on olièenje korupcije. Ono što meni u cijeloj prièi postaje zanimljivo jeste to što su zapadnjaci, posebno Amerikanci, jako dugo za partnere smatrali one koje su i vaše novine oznaèavale kao kljuène u tom lancu korupcije. To meni nešto govori…
DANI: Šta?
PEJAKOVIÆ: Da to nisu èista posla. BiH je najveæa mašina za pranje love, najveæi tranzitni centar za drogu, BiH je zemlja visokog rizika, sa otvorenim granicama koje oni nisu do dana današnjeg uspostavili jer i sami imaju u tome interesa. Ne Petritsch ili Holbrooke, nego cijela ta skalamerija koja dolazi u ime nekih svojih interesa predstavljajuæi se kao neko ko Clintonu èuva novèanik.
DANI: Slažete li se sa ocjenama da je u ovom trenutku, s obzirom na obrazovanje, civilizacijski i kulturološki nivo ovdašnje publike, moguæe ostvariti profitabilnost jedino sa predstavama koje æe se doticati folklora, poput Hanke, dok predstave koje imaju visoke estetske i umjetnièke kriterije nikako ne mogu donijeti pare?
PEJAKOVIÆ: Vjeèno pitanje u teatru i jeste kako to dvoje pomiriti. Zato sam ja uvijek govorio da je Sulejman Kupusoviæ jako potreban pozorištu - to je èovjek koji zna i umije napraviti taj prelaz. Meðutim, neki njegovi brzi potezi u posljednje vrijeme rezultirali su pomalo nekorektno, u najgoroj moguæoj varijanti. Stoga, kada sam odgovorio na pitanje novinara "kako vam se sviða Hanka?", ja nisam govorio o režiji Sulejmana Kupusoviæa, veæ o Hanki kao fenomenu, i rekao: ne sviða. Ne sviða mi se licemjerje u Hanki. Jedan Goran Bregoviæ mora uæi u kulturni život Sarajeva sa pancirom, a Sulejman Kupusoviæ može uzeti kompletnu njegovu muziku, èak i bez pitanja i dogovora sa Goranom. Nije problem Sule Kupusoviæ, nego su problem oni koji su sjedili u prva dva reda predstave i pljeskali, a oni su ti koji su zabranili da se muzika Gorana Bregoviæa vrti èitav rat i poslije rata. Meni se, dakle, nije dopalo licemjerje onih koji su sjedili u prvom ili drugom redu, a nikako uspjeh te predstave ili akteri te predstave, a pogotovo Sulejman Kupusoviæ.
DANI: Da li je BiH osuðena da zauvijek ima samo Gorana Bregoviæa kada je rijeè o muzici, i samo Emira Kusturicu kada je rijeè o filmu? Da li je, uslovno govoreæi, moguæe napraviti nekog novog Bregoviæa ili Kusturicu?
PEJAKOVIÆ: Da, ali samo pod jednim uslovom: da priznamo Kusturicu i Bregoviæa. To je kratak put isto koliko je kratka negacija. Bez obzira na moje mišljenje, mora se respektovati ako jedan Vangelis, koji je obilježio prošlo stoljeæe filmskom muzikom, kaže da je za njega najveæi izazov u muzici na kraju 20. stoljeæa Goran Bregoviæ. Isto je i sa Kusturicom. Ako se Emir Kusturica ne osjeæa Bošnjakom-Muslimanom, njegovo je legitimno pravo da se izjašnjava kako god hoæe. Emir je rekao da je Slobodan Miloševiæ najrelevantnija liènost poslje Tita na ovim prostorima, i neka se naðe i jedan znalac koji æe dokazati suprotno. Emir je volio Jugoslaviju, istu onu koju ja nosim u srcu, ne zato jer su u njoj živjeli Srbi, Hrvati, Muslimani i ostali, nego zato što sam ja u toj zemlji dobio sve što jedan mladi èovjek može poželjeti: sjajnu karijeru, odliènu publiku, gdje mi niko iz sale nije vikao "ustašo!", ili "èetniku!", ili "balijo!", nego su donosili novèanice i ja sam od toga živio. Zato saosjeæam sa Kusturicom i njegovim filmovima koji su napravljeni o zemlji koje više nema. To što je on rekao da mu se Alija ne sviða, ili to što je izvrijeðao Purivatru, ili to što je doveo u pitanje bošnjaèke intelektualce, pa možda su sa njegove strane i zaslužili. Koji su to bošnjaèki, ili srpski, ili hrvatski intelektualci? Intelektualac ili jesi ili nisi. Kada èovjek koji vodi vrlo znaèajnu rijeè u bošnjaèkom korpusu kaže: "Niko više neæe kolonizirati bošnjaèku kulturu", valjda je mislio na Andriæa ili Pejakoviæa. Šta æemo sa nama koji nemamo svoju koloniju? Meni na pamet ne pada da pod stare dane uèim hrvatski jezik. Ne dam ni da mi se osporava moja odanost Bosni jer sam ja veæ '74. godine mislio na Bosnu, pisao o njoj jezikom njenih ljudi, a nisam se '92. zaljubio u nju i sad ne popuštam.
DANI: Kako gledate na dilemu sa kojom se susreæu neki ovdašnji umjetnici: otiæi u Beograd ili ne?
PEJAKOVIÆ: Mene zovu da doðem u Beograd; meðutim, smatram da je tamošnji narod duboko izazvao ovu dekadenciju, i ja tome neæu da dajem doprinos. Ne vjerujem u demokratiènost ni Koštunice ni Ðinðiæa ni ostalih koji su imali moguænost u ratu da pokažu tu demokratiènost, kao što je to radio pokojni Ðuriæ, puno vredniji i veæi Srbin od njih obojice. Ali je on bio veliki Srbin zato što je došao u Sarajevo bez zadrške i straha. On nije došao na brda oko Sarajeva. Ne vjerujem ravnogorcima u njihovu dobru namjeru, a ovi novoizabrani pripadaju toj opciji. Nažalost, meðunarodna zajednica je u njima prepoznala promjenu jer lobiranje koje dolazi iz Amerike ne dolazi iz socijalistièkih centara, nego dolazi iz najortodoksnijih emigrantskih loga ravnogorskih. Na Koštunici i ostalima je da me tek ubijede u svoju demokratiènost.
Arhiva
Dani195
